Jeppe Hein jedan je od umjetnika koji su posljednjih desetljeća bitno promijenili odnos između skulpture i njezina gledatelja. Rođen je 1974. u Kopenhagenu, a školovao se na Kraljevskoj danskoj umjetničkoj akademiji u Kopenhagenu i Städelschule u Frankfurtu. Živi i radi u Berlinu, a njegov se rad razvija na sjecištu skulpture, arhitekture i tehnologije. Ipak, u središtu njegova interesa nije tehnologija sama po sebi, nego čovjek koji se s umjetničkim djelom susreće, kroz njega kreće i zbog njega mijenja svoje ponašanje.
To je važno za razumijevanje Heinova opusa. Njegove skulpture često izgledaju jednostavno: klupa, ogledalo, fontana, zid ili geometrijski oblik. No jednostavan predmet kod njega prestaje biti ono što očekujemo. Klupe više nisu samo mjesta za sjedenje, ogledala ne služe samo gledanju vlastitog odraza, a voda ne označava samo fontanu. Predmeti postaju sredstva za stvaranje situacija i iskustava.
U ranim radovima Hein se približava nasljeđu minimalizma i konceptualne umjetnosti, ali pritom odbacuje njihovu često hladnu i nedodirljivu pojavnost. Njega zanima što se događa kada skulptura počne djelovati na tijelo gledatelja. Radovi poput Self Destructing Wall iz 2003. ili Appearing Rooms iz 2004. pokazuju taj interes za nestabilan prostor i iznenađenje. U Appearing Rooms zidovi vode visoki 2,3 metra programirano se podižu i spuštaju u različitim kombinacijama. Posjetitelj se tako u jednom trenutku nalazi unutar prostora, a već nekoliko sekundi poslije izvan njega. Skulptura nije predmet koji promatramo izvana. Ona određuje kamo možemo krenuti, gdje možemo stajati i koliko dugo možemo ostati.
Upravo je prostor jedna od ključnih tema Heinova rada. Njegove instalacije često ne dodaju nešto prostoru, nego mijenjaju način na koji ga doživljavamo. Mirror Labyrinth NY iz 2015., postavljen u Brooklyn Bridge Parku, sastoji se od zakrivljenih poliranih čeličnih ploča koje odražavaju posjetitelje, park i obrise Manhattana. Ogledala istodobno otvaraju i razbijaju prostor. Gledatelj prepoznaje okolinu, ali je više ne može sasvim stabilno odrediti. Vlastiti odraz pojavljuje se među odrazima grada i drugih ljudi pa granica između promatrača i njegova okruženja postaje nejasna.
Sličan postupak, ali s izrazitije društvenim učinkom, nalazi se u seriji Modified Social Benches, koju Hein razvija od 2005. godine. Klasičan oblik parkovne klupe mijenja savijanjem, prekidima, nagibima i produžecima. Klupe i dalje možemo koristiti, ali više ne na uobičajen način. Neke nas prisiljavaju da sjedimo jedni uz druge, druge mijenjaju položaj tijela ili stvaraju neobične susrete među korisnicima. Time Hein svakodnevni predmet pretvara u svojevrsni društveni uređaj. Klupe više nisu samo namještaj, nego poticaj za razgovor, blizinu i promjenu uobičajenog ponašanja.
Takav pristup posebno je vidljiv u projektu Please Touch the Art, koji je Public Art Fund 2015. predstavio u Brooklyn Bridge Parku. Izložba je obuhvatila Appearing Rooms, šesnaest crvenih modificiranih klupa i Mirror Labyrinth NY. Sam naziv izložbe, „Molim vas, dirajte umjetnost“, izravno je suprotstavljen uobičajenom muzejskom pravilu da se umjetnička djela ne smiju dodirivati. Kod Heina dodir, kretanje i igra nisu ometanje umjetničkog iskustva. Oni ga stvaraju.
Ovdje se pokazuje i jedna od najvećih vrijednosti njegova pristupa. Hein uspijeva suvremenu umjetnost izvesti iz zatvorenog galerijskog prostora bez potrebe da joj oduzme složenost. Njegove instalacije mogu privući dijete koje želi trčati kroz fontanu, slučajnog prolaznika koji sjedne na neobičnu klupu ili posjetitelja koji se u labirintu pokušava orijentirati. Igra pritom nije samo sredstvo privlačenja publike. Ona postaje način razmišljanja o prostoru, odnosima među ljudima i vlastitom tijelu.
Nakon razdoblja ozbiljnog sagorijevanja 2013. godine Heinov se rad počinje snažnije usmjeravati prema disanju, emocionalnom stanju i samosvijesti. Ta promjena nije predstavljala potpuni prekid s njegovim ranijim radom. Naprotiv, interes za tijelo i prisutnost koji je prije izražavao kroz prostor sada postaje izravniji. U projektu Breathe with Me, pokrenutom 2019. u suradnji s organizacijom ART 2030, sudionici tijekom udaha i izdaha slikaju plave okomite crte. Projekt je predstavljen i u sjedištu Ujedinjenih naroda te u Central Parku u New Yorku. Pojedinačni dah tako postaje vidljiv tek kada se spoji s dahovima drugih ljudi.
Ovaj dio Heinova opusa istodobno je njegov najosobniji i najizloženiji kritici. Govor o disanju, unutarnjem miru i emocionalnom stanju lako može prijeći u pojednostavljenu motivacijsku poruku. Hein je najuspješniji onda kada takve teme ne objašnjava riječima, nego ih pretvara u iskustvo. U Path of Silence, trajnoj instalaciji u Kistefosu iz 2016., zrcalni labirint, voda, kamen i stablo stvaraju tri različita prostora tišine. Posjetitelj se kroz djelo kreće fizički, ali ga rad istodobno usporava i usmjerava prema vlastitoj percepciji.
Zato je možda najzanimljivije mjesto Heinove umjetnosti upravo između igre i ozbiljnosti. Njegovi radovi mogu biti duhoviti, vizualno privlačni i gotovo spektakularni, ali iza njihove neposrednosti postoji precizno promišljanje o tome kako se ljudi ponašaju kada im prostor promijeni pravila. U tome se razlikuje od umjetnosti koja publiku pokušava impresionirati složenošću. Hein je često pokušava natjerati da nešto učini.
Velika izložba Who are you really? u Moderna Museetu u Stockholmu 2022. pokazala je koliko je taj princip postao temelj njegova rada. Izložba nije bila klasičan prijenos gotovih djela u muzej. Radovi su nastajali na mjestu i u odnosu prema zgradi, muzejskoj zbirci i posjetiteljima. Publika je pozvana sudjelovati u različitim fizičkim i osjetilnim aktivnostima pa je granica između umjetničkog djela i njegova korisnika postala gotovo nevidljiva.
Heinov doprinos suvremenoj umjetnosti stoga nije prvenstveno u novim oblicima skulpture. Njegova je važnija promjena u tome što skulpturu pretvara u odnos. Njegova djela ne postoje potpuno neovisno o publici. Ona se dovršavaju kroz hodanje, sjedenje, dodir, promatranje, razgovor, igru ili jednostavno prisutnost.
Istodobno, taj pristup ima i svoje granice. Heinova neposrednost ponekad može djelovati predvidljivo, osobito kada se igra, sudjelovanje i pozitivna poruka ponavljaju u različitim oblicima. Opasnost postoji i u tome da iskustvo nadvlada sadržaj pa djelo ostane zapamćeno kao ugodna aktivnost, a ne kao složen umjetnički iskaz. No kada su prostor, materijal i ponašanje gledatelja precizno povezani, kao u Appearing Rooms, Mirror Labyrinth NY ili Path of Silence, ta se opasnost smanjuje.
Izvor / Tekst / Fotografije
- Jeppe Hein, CV, Jeppe Hein Studio.
- Jeppe Hein, Moderna Museet, Stockholm.
- Works Jeppe Hein Studio.
- Jeppe Hein: Please Touch the Art, Public Art Fund, New York.
- Path of Silence, Kistefos.
- Jeppe Hein, Nuda paper
Piše: L.K.
