Lina Lapelytė pripada generaciji umjetnika koji su granice između glazbe, izvedbene i vizualne umjetnosti učinili gotovo nevažnima. Rođena je 1984. u Kaunasu u Litvi, a danas živi i radi u Vilniusu i Londonu. Njezino je obrazovanje već na početku odredilo neobičan smjer: završila je studij violine na Litavskoj akademiji za glazbu i kazalište, zatim studij zvučne umjetnosti na University of the Arts London te 2013. magistrirala kiparstvo na Royal College of Artu u Londonu. Ta kombinacija glazbenog i likovnog obrazovanja nije samo biografska zanimljivost. Ona objašnjava zašto Lapelytė glazbu ne promatra samo kao skladbu koju treba izvesti, nego kao prostor u kojem se ljudi susreću.
U njezinim ranim radovima važnu ulogu imaju eksperimentalna glazba, improvizacija i propitivanje pravila glazbene izvedbe. Umjesto savršeno uvježbanih izvođača počela je uključivati i ljude bez formalnog glazbenog obrazovanja. Time se mijenja i sama ideja autorstva: umjetnik više nije nužno osoba koja sve kontrolira, nego netko tko stvara uvjete u kojima se može dogoditi nepredvidiva zajednička izvedba.
Jedan od ključnih primjera takvog pristupa jest opera Have a Good Day! iz 2011., nastala u suradnji s književnicom Vaivom Grainytė i redateljicom Rugilė Barzdžiukaitė. U središtu nisu operne junakinje nego deset prodavačica u supermarketu, njihovi glasovi i zvukovi svakodnevnog rada. Umjesto velikih povijesnih događaja opera se bavi nečim mnogo običnijim: radom, umorom, potrošnjom, željama i životima ljudi koje u svakodnevnom prolazu uglavnom ne primjećujemo.
Lapelytė pritom ne pokušava svakodnevicu jednostavno „uzdići“ na razinu umjetnosti. Zanimljivije je to što tradicionalni operni oblik koristi kako bi pokazala koliko je svakodnevni život već pun ritma, ponavljanja i glazbenih obrazaca. Zvuk blagajne, govor, pjevanje i radni pokreti postaju dio iste kompozicije. Time se briše granica između onoga što inače smatramo glazbom i onoga što samo prolazi kao pozadinska buka.
Još je radikalniji njezin odnos prema popularnoj kulturi, rodu i tijelu. U radu Candy Shop Lapelytė preuzima naslov i neke postupke povezane s popularnom glazbom i rapom te ih preoblikuje u uspavanke i izvedbu koja govori o moći, ljepoti, rodnim očekivanjima i svakodnevici. Umjesto izravne osude popularne kulture umjetnica je rastavlja i ponovno sastavlja. Upravo se u tom postupku vidi njezina sklonost humoru, nelagodi i namjernom neskladu. Ne nudi jednostavnu podjelu na „visoku“ i „nisku“ kulturu, nego pokazuje da se njihovi jezici mogu sudariti i proizvesti nešto novo.
Najveću međunarodnu pozornost donio joj je projekt Sun & Sea (Marina) iz 2017., ponovno nastao s Grainytė i Barzdžiukaitė. Litvu je predstavljao na 58. Venecijanskom bijenalu 2019., gdje je osvojio Zlatnog lava za najbolju nacionalnu prezentaciju. Prizor je gotovo banalno ljetni: ljudi leže na umjetno oblikovanoj plaži, sunčaju se, razgovaraju i pjevaju. No pjesme postupno otkrivaju posljedice klimatskih promjena i način na koji svakodnevni užitak počiva na obrascima potrošnje koji istodobno ugrožavaju okoliš.
Snaga Sun & Sea nije u tome što gledatelju govori nešto što već ne zna. Klimatska kriza ovdje nije prikazana kao spektakl nego kao pozadina običnog života. Upravo zato djelo djeluje uznemirujuće. Ljudi na plaži ne ponašaju se kao protagonisti katastrofe. Oni se ponašaju kao ljudi koji još uvijek imaju druge stvari o kojima razmišljaju. U tome je i kritička preciznost rada: problem nije samo u neznanju, nego u našoj sposobnosti da nastavimo živjeti kao da se ništa ne događa.
Važan je i položaj publike. Gledatelji Sun & Sea promatraju prizor odozgo, gotovo kao da gledaju tuđi život iz sigurne udaljenosti. Ta perspektiva ne dopušta lako poistovjećivanje s pojedinačnim likom. Umjesto toga pred nama se pojavljuje cijela zajednica. Svatko ima vlastitu malu priču, ali zajedno stvaraju sliku društva koje dijeli isti problem.
Nakon uspjeha Sun & Sea Lapelytė nije ponavljala istu formulu. U radu The Speech, prvi put izvedenom u pariškoj Bourse de Commerce 2024., okupila je oko stotinu djece i adolescenata. Sudionici koriste glas kako bi oponašali zvukove povezane sa životinjama, stvarajući zajednički zvučni prostor. Tema nije samo priroda. U središtu je i pitanje što se događa kada ljudi pokušavaju pronaći zajednički jezik izvan uobičajenog govora. Glas ovdje ne služi prenošenju jasne poruke. On postaje sredstvo povezivanja.
U aktualnom projektu We Make Years Out of Hours, koji je od svibnja 2026. predstavljen u Hamburger Bahnhofu u Berlinu, Lapelytė dodatno širi taj interes. U golemom prostoru muzeja raspoređeno je oko 400.000 drvenih kocaka, a posjetitelji ih mogu slagati, premještati i povezivati. Instalaciju prate izvedbe u kojima sudjeluju profesionalni i neprofesionalni izvođači. Skulptura tako više nije nešto što se samo gleda. Ona nastaje kroz rad, vrijeme i zajedničko djelovanje.
Upravo je ovdje možda najjasnije vidljivo što je posebno u umjetničkom pristupu Line Lapelytė. Njezin materijal nije samo zvuk. To su ljudski glas, pogreška, ponavljanje, rad, tijelo, prostor i međusobno slušanje. Posebno je zanimljivo što neprofesionalnost kod nje nije nedostatak koji treba prikriti. Nesavršen glas može postati umjetnički materijal jer nosi osobnost i ranjivost izvođača.
Njezin je doprinos suvremenoj umjetnosti upravo u tome što ne traži savršenstvo tamo gdje ga umjetnost tradicionalno očekuje. Umjesto virtuoznosti bira zajednički glas, umjesto glavnog junaka skupinu ljudi, umjesto velike teme svakodnevnu situaciju. Njezina djela pritom ne pokušavaju publici objasniti kako treba misliti. Ona je okupljaju, slušaju i ponekad namjerno ostavljaju u neizvjesnosti.
Lapelytė od izvedbe stvara situaciju u kojoj gledatelj više nije samo gledatelj. Netko pjeva, netko sluša, netko gradi, netko pogriješi. Upravo u toj nesavršenoj izmjeni uloga njezina umjetnost pronalazi svoj najjači oblik: ne kao gotov odgovor, nego kao privremenu zajednicu ljudi koji su se našli na istom mjestu i počeli slušati jedni druge.
Izvor / Tekst / Fotografije
- Lina Lapelytė, Music Information Centre Lithuania
- Lina Lapelytė, Arts Foundation, biografski i umjetnički pregled
- Lina Lapelytė, MACBA, opis rada Candy Shop – the Circus.
- Biennale Arte 2019: Official Awards, La Biennale di Venezia.
- Sun & Sea, Serpentine Galleries, London.
- En Liang Khong, How a Beach Opera at the 58th Venice Biennale Quietly Contends with Climate Change Catastrophe, Frieze
- Sun & Sea, Museum of Contemporary Art, Los Angeles
- Lina Lapelytė presents The Speech, Bourse de Commerce, Pinault Collection.
- The Speech, Arterritory
- CHANEL Commission: Lina Lapelytė. We Make Years Out of Hours, Hamburger Bahnhof, Staatliche Museen zu Berlin.
- Joonas Pulkkinen, The Poetry, Joy and Sound of the Cubes. Lina Lapelytė’s Chanel commission: ‘We Make Years Out of Hours’ at Hamburger Bahnhof
Piše: L.K.
