Château La Coste: kolekcionarski san pretvoren u prostor umjetnosti

U provansalskom krajoliku, petnaestak kilometara sjeverno od Aix-en-Provencea, Château La Coste teško je svrstati u jednu institucionalnu kategoriju. Riječ je o povijesnom vinskom posjedu površine oko 200 hektara koji danas objedinjuje vinograd, umjetnički centar, izložbene prostore, arhitekturu i park skulptura. Umjesto da umjetnost smjesti u jednu zgradu, Château La Coste rasprostire je kroz krajolik: među vinogradima, maslinicima, šumama i vodenim površinama.

Od vinskog posjeda do umjetničkog krajolika

Prekretnica u povijesti posjeda dogodila se 2002. godine, kada ga je kupio irski poduzetnik i kolekcionar Patrick McKillen. Njegova zamisao nije bila jednostavno dodati umjetnička djela postojećem vinogradu. Umjesto toga, počeo je pozivati umjetnike i arhitekte da za određene dijelove posjeda stvaraju radove povezane s konkretnim mjestom.

Prvi veliki korak bio je arhitektonski. McKillen je angažirao Jeana Nouvela za projekt novih vinskih podruma, a Tadao Ando oblikovao je ulaz, umjetnički centar i kapelicu. Umjetnost i arhitektura tako nisu naknadno dodani vinogradarskom posjedu, nego su postupno postali njegov sastavni dio. Posjed je 2011. otvoren javnosti kao umjetničko-arhitektonska cjelina.

Tadao Ando i arhitektura tišine

Središnja točka kompleksa je Art Centre Tadaa Anda, otvoren 2011. godine. Japanski arhitekt projektirao ga je u svom prepoznatljivom jeziku betona, vode i precizno kontroliranog svjetla. Zgrada je smještena na mjestu nekadašnjeg vinograda, a njezini elementi namjerno izlaze prema okolnom krajoliku.

Posebno je važan odnos između unutarnjeg i vanjskog prostora. Velike staklene površine stvaraju odraze vode i vegetacije, dok niz stupova prolazi iz unutrašnjosti zgrade prema vinogradu. Arhitektura tako doslovno povezuje umjetnički centar s vinogradom i pretvara krajolik u dio prostornog iskustva. U kapelici, također Andovu djelu, prirodno svjetlo ulazi kroz uske otvore iza oltara i postaje gotovo jedini izvor osvjetljenja.

No Ando nije jedini arhitekt koji je ostavio trag na posjedu. Jean Nouvel projektirao je vinski podrum dovršen 2008. godine. Dvije velike čelične strukture povezane su podzemnim prostorima, dok se glavna tehnologija proizvodnje vina nalazi čak 17 metara ispod zemlje. Arhitektura ovdje nije samo reprezentativna: oblikovana je prema proizvodnom procesu i gravitacijskom kretanju vina.

Kasnije su kompleksu dodani radovi Renza Piana, Richarda Rogersa, Franka Gehryja i Oscara Niemeyera. Piano je 2017. projektirao izložbeni paviljon površine 285 četvornih metara koji je djelomično ukopan u vinograd. Staklene stijene i krovni jedrenjak stvaraju gotovo lebdeći objekt, dok prirodno svjetlo ulazi u izložbeni prostor.

Oscar Niemeyer Auditorium, dovršen 2022., posljednji je projekt koji je arhitekt nacrtao prije smrti. Zakrivljeni volumen i plitki bazen oko zgrade stvaraju snažan odnos između arhitekture, vode i vinograda.

Umjetnost koja nije postavljena, nego ukorijenjena

Na približno četverokilometarskoj stazi kroz posjed nalazi se više od 40 umjetničkih i arhitektonskih intervencija. Među njima su djela Louise Bourgeois, Richarda Serre, Seana Scullyja, Toma Shannona, Yoko Ono i Sophie Calle.

Jedan od najprepoznatljivijih radova je Bourgeoisin Crouching Spider, smješten iznad vode u neposrednoj blizini Andova umjetničkog centra. Richard Serra za rad AIX postavlja velike čelične ploče u nagib terena. One ne funkcioniraju kao objekt postavljen na krajolik, nego usmjeravaju kretanje i mijenjaju način na koji promatramo prostor oko sebe. Upravo je to jedna od ključnih karakteristika Château La Costea: umjetničko djelo često nije moguće odvojiti od mjesta na kojem se nalazi.

Izložbe između arhitekture i krajolika

Izložbeni program odvija se u pet galerijskih prostora, ali i izvan njih. Ta prostorna raznolikost omogućuje da se izložbe prilagođavaju arhitekturi pojedinog paviljona.

Posebno se izdvaja The Light That Shines Damiena Hirsta iz 2024. godine. Bila je to prva izložba jednog umjetnika koja je istodobno zauzela sve izložbene prostore na posjedu i uključila Art & Architecture Walk. Hirstove slike i skulpture tako su se našle u paviljonima Renza Piana, Richarda Rogersa i Oscara Niemeyera, kao i na otvorenom.

Godine 2023. Anton Corbijn predstavio je izložbu Artists & More Artists, s četrdeset crno-bijelih fotografija umjetnika, glazbenika i drugih javnih osoba. Izložba je bila smještena u starom vinskom podrumu koji je projektirao Jean-Michel Wilmotte, čime je povijesna i proizvodna arhitektura ponovno postala dio izložbenog iskustva.

Godine 2025. Sophie Calle predstavila je u galeriji Richarda Rogersa izložbu Chasse Gardée. Fotografije i tekstovi iz serije À l’Affût povezali su teme lova, promatranja i ljubavnih odnosa, dok je izložba istodobno nastavila umjetničin dugotrajniji odnos s posjedom, gdje je 2018. postavila i trajni rad Dead End.

U 2026. program se nastavlja istom logikom. Izložbe Juliana Schnabela, Rashida Johnsona i Sheree Hovsepian raspoređene su u različite arhitektonske prostore, pri čemu se novi radovi izravno povezuju s njihovim specifičnim svjetlom, volumenom i odnosom prema krajoliku.

Galerija bez zidova

Château La Coste zanimljiv je upravo zato što dovodi u pitanje granicu između galerije, muzeja, parka i privatne zbirke. Ovdje ne postoji jedna dominantna muzejska zgrada niti strogo odvojena zbirka. Umjesto toga postoji mreža mjesta kroz koja se posjetitelj kreće, a redoslijed gledanja ovisi o samom krajoliku.

Takav model ima i svoju proturječnost. Riječ je o privatnom posjedu koji se javnosti predstavlja kao kulturno odredište, dok je istodobno čvrsto povezan s vinogradarstvom, ugostiteljstvom i turističkom ponudom. Ipak, umjetnički program nije tek dekoracija vinskog imanja. Brojni su radovi nastali upravo za Château La Coste i ne bi imali isto značenje izvan njegova krajolika.

U tome je najveća vrijednost ovog projekta. Château La Coste ne koristi arhitekturu samo kao spremnik za umjetnost, nego arhitekturu, umjetnost i krajolik pretvara u međusobno ovisan sustav. Posjetitelj pritom ne prolazi samo kroz izložbu, nego kroz prostor u kojem se granice između skulpture, zgrade i prirode neprestano pomiču.

Izvori teksta i fotografija

Piše: L.K.